Novo doba sa sobom donosi mnoge novine vezane i za našu struku. Pa je tako jedan od glavnih zadataka dokumentovanje aktivnosti fotografisanjem dece.
Srećom Zakon je na našoj strani, samim tim što ne postoji (heh…) i jasno NE kaže da to moramo da radimo.
Na pitanje: “Da li neko ima pitanje?” roditelji na roditeljskom najčešće izražavaju nedoumice vezane baš za fotografisanje dece i slanje fotografija u grupu.
Fotografisanje dece vaspitaču ne pada teško
Istina je. Šta nam je teško da uzmemo telefone (koje sve ređe i ispuštamo iz ruku) i okinemo par fotografija. Uradi to vaspitačica više puta. Uradi i zarad svog ličnog portfolija ili zarad lepe uspomene. Posebno smo ponosne kada smo zaslužne za neka velika postignuća dece. Fotografišemo, izradimo fotografiju, napišemo opis i ona postaje relevantan dokument vredan porfolija.
Onoga trenutka kada te fotografije završe u roditeljskim viber grupama, nastaje problem. Dakle, prvi inicijator ove ideje je i glavni razlog zbog kog vaspitači ovo ne vole da rade.
Iz ugla roditelja
Roditelje mahom ne zanima taj zajednički rad grupe. Grupne radove na panoima skoro da i ne vide. Sve što je svakom roditelju važno je: NJEGOVO DETE. I to je sasvim razumljivo i sasvim u redu. Važan je produkt rada našeg deteta. Važan je njegov napredak, trud. Samo to želimo da vidim. Ne zanima nas Pera, Mika, Žika.
Vaspitač posmatra celu grupu.
Jer, to je naš zadatak i naša dužnost. Fotografisanje dece je moguće i apsolutno fer samo ako vaspitač uslika svako dete. Čak i to se nekako postizavalo. Svi imamo telefone pri ruci, da ovekovečimo fotografisanjem ili snimanjem određene trenutke.
Gde nastaju problemi kada je u pitanju fotografisanje dece

Aktivnost dece u kojima je uloga vaspitača neophodna, gubi smisao, ako vaspitač izgubi 5-6 minuta da uslika svako dete. 5-6 minuta je u detinjstvu izuzetno dugo vreme, a pogotovo kada se radi o grupi koja treba da pozira.
A ima i ovoga…
Roditeljima nije bilo dovoljno to što vide svoje dete na toj jednoj fotografiji, već su primećivali ako se neko od dece vidi na više od jedne. Postavlja se pitanje “Zašto to nije baš moje dete?” Odlazi se u dubiozu i obesmišljava se sama aktivnost. Broje se glave na fotografijama i analizira se svaki ugao. Sve može da se protumači pogrešno. Dubioza se nastavlja, roditelji brojeći koliko se puta njihovo dete našlo na fotografiji grupe dolaze do raznih zaključaka. Od tih da se neko dete favorizuje, do onih da je neko prosto zanemareno. Vrlo često se upotrebi i izraz “diskriminisan”, kojem ovde nije mesto.
Osim takozvanog zanemarivanja ili “diskriminacije”, kako su to roditelji umeli da nazovu, problemi su nastajali i kada su roditelji fotografije postavljali na društvene mreže. Nije zabranjeno postaviti fotografiju svog deteta na Facebook (još uvek). Ali ako se na fotografiji vidi i neko drugo dete čiji roditelj nije to odobrio, može doći do ozbiljnih problema. Tako nastaju svađe i pretnje tužbama.
Ko je odgovoran?
Da li je odgovoran vaspitač koji je napravio određenu fotografiju i postavio je u viber grupu verujući roditeljima?
Ili je odgovornost sa vaspitača prešla na roditelje?
Ostaje nam da konsultujemo pravnika.
Jedno je sigurno, roditelj koji ne želi da se fotografija njegovog deteta nađe na dr.mr. ima pravo da se ljuti. A možda i više od toga.
I na kraju, jasna pravila određuje sama ustanova ili vaspitači čijoj grupi pripada vaše dete. Ta pravila se tokom godine mogu menjati, a roditelji bi trebalo da ih poštuju.
Nama ostaje pitanje: Da li zaista fotografija realno dočarava trenutno raspoloženje deteta ili njegov razvoj?
A kad su nam administracija, fotke i ponešto škrabanja postali važniji od stvarnog života?
Pročitajte i “Uputstvo za upotrebu ekrana kod male dece”