Squid game
Zbog serije squid game zabrinuti i vaspitači

Novo doba sa sobom donosi mnoge novine vezane i za našu struku. Pa je tako jedan od glavnih zadataka dokumentovanje aktivnosti fotografisanjem dece.
Srećom Zakon je na našoj strani, samim tim što ne postoji (heh…) i jasno NE kaže da to moramo da radimo.
Na pitanje: “Da li neko ima pitanje?” roditelji na roditeljskom najčešće izražavaju nedoumice vezane baš za fotografisanje dece i slanje fotografija u grupu.
Istina je. Šta nam je teško da uzmemo telefone (koje sve ređe i ispuštamo iz ruku) i okinemo par fotografija. Uradi to vaspitačica više puta. Uradi i zarad svog ličnog portfolija ili zarad lepe uspomene. Posebno smo ponosne kada smo zaslužne za neka velika postignuća dece. Fotografišemo, izradimo fotografiju, napišemo opis i ona postaje relevantan dokument vredan porfolija.
Onoga trenutka kada te fotografije završe u roditeljskim viber grupama, nastaje problem. Dakle, prvi inicijator ove ideje je i glavni razlog zbog kog vaspitači ovo ne vole da rade.
Roditelje mahom ne zanima taj zajednički rad grupe. Grupne radove na panoima skoro da i ne vide. Sve što je svakom roditelju važno je: NJEGOVO DETE. I to je sasvim razumljivo i sasvim u redu. Važan je produkt rada našeg deteta. Važan je njegov napredak, trud. Samo to želimo da vidim. Ne zanima nas Pera, Mika, Žika.
Jer, to je naš zadatak i naša dužnost. Fotografisanje dece je moguće i apsolutno fer samo ako vaspitač uslika svako dete. Čak i to se nekako postizavalo. Svi imamo telefone pri ruci, da ovekovečimo fotografisanjem ili snimanjem određene trenutke.
Aktivnost dece u kojima je uloga vaspitača neophodna, gubi smisao, ako vaspitač izgubi 5-6 minuta da uslika svako dete. 5-6 minuta je u detinjstvu izuzetno dugo vreme, a pogotovo kada se radi o grupi koja treba da pozira.
A ima i ovoga…
Roditeljima nije bilo dovoljno to što vide svoje dete na toj jednoj fotografiji, već su primećivali ako se neko od dece vidi na više od jedne. Postavlja se pitanje “Zašto to nije baš moje dete?” Odlazi se u dubiozu i obesmišljava se sama aktivnost. Broje se glave na fotografijama i analizira se svaki ugao. Sve može da se protumači pogrešno. Dubioza se nastavlja, roditelji brojeći koliko se puta njihovo dete našlo na fotografiji grupe dolaze do raznih zaključaka. Od tih da se neko dete favorizuje, do onih da je neko prosto zanemareno. Vrlo često se upotrebi i izraz “diskriminisan”, kojem ovde nije mesto.
Osim takozvanog zanemarivanja ili “diskriminacije”, kako su to roditelji umeli da nazovu, problemi su nastajali i kada su roditelji fotografije postavljali na društvene mreže. Nije zabranjeno postaviti fotografiju svog deteta na Facebook (još uvek). Ali ako se na fotografiji vidi i neko drugo dete čiji roditelj nije to odobrio, može doći do ozbiljnih problema. Tako nastaju svađe i pretnje tužbama.
Da li je odgovoran vaspitač koji je napravio određenu fotografiju i postavio je u viber grupu verujući roditeljima?
Ili je odgovornost sa vaspitača prešla na roditelje?
Ostaje nam da konsultujemo pravnika.
Jedno je sigurno, roditelj koji ne želi da se fotografija njegovog deteta nađe na dr.mr. ima pravo da se ljuti. A možda i više od toga.
I na kraju, jasna pravila određuje sama ustanova ili vaspitači čijoj grupi pripada vaše dete. Ta pravila se tokom godine mogu menjati, a roditelji bi trebalo da ih poštuju.
Nama ostaje pitanje: Da li zaista fotografija realno dočarava trenutno raspoloženje deteta ili njegov razvoj?
A kad su nam administracija, fotke i ponešto škrabanja postali važniji od stvarnog života?
Pročitajte i “Uputstvo za upotrebu ekrana kod male dece”
INKLUZIJA je uključivanje dece sa smetnjama u razvoju u redovan vaspitno-obrazovni sistem. Njen krajnji ishod je osamostaljivanje i dostojanstven život osobe sa invaliditetom. Inkluzija govori o stepenu civilizovanosti društva, tj. Poštovanju ljudskih prava koja se odnose na sve članove društva.
Osim decom sa smetnjama u ravoju (u daljem tekstu deca sa s.u r.), inkluzija se bavi i nadarenom decom o kojoj će biti reči u nekom od narednih tekstova.
Inkluzija je iznenadno uvedena u škole i vrtiće pre desetak godina. Ona je možda i bila najavljivana, ali prema rečima kolega koji su tada radili u v.o. ustanovama, zatekla ih je njena pojava.
Žale se prosvetni radnici bez obzira na edukacije koje su sprovedene. Bune se roditelji i dece koja imaju smetnje ali i roditelji dece tipičnog razvoja. Kako je tom detetu sa razvojnim poteškoćama, samo ono zna.
Nedostaje još stručnog kadra, ljudstva, finansijska potpora za potencijalno opremanje sobe ili adaptacije prostora. I na kraju, često izostaju i rezultati. Osim što smo uveli reč inkluzija i decu sa razvojnim poteškoćama fizički ubacili u grupe sa decom tipičnog razvoja, sve drugo nedostaje. A najviše nedostaje SVESTI.
Kada sam počela da radim, priče kolega na ovu temu su bile razne. Uglavnom negativne. A shvatila sam i zašto. Deci sa s. u r. je potrebna posebna pažnja koju je često teško pokloniti. Jer, u sobi je nekada i po tridesetoro dece, a vaspitač (ili učitelj) samo jedan.
Ovde pogledajte društveno prihvatljive i neprihvatljive termine
Nije dovoljno reći da u grupi imamo dete sa razvojnim potečkoćama. Istina je da se neke poteškoće uočavaju istog trenutka, a neke tek kroz rad sa detetom i veoma se razlikuju.
Smetnje u razvoju mogu biti razne, pa tako postoje deca sa:
Kao primer iz prakse navela bih i Daunov sindrom. Deca sa Daunovim sindromom se suočavaju sa pojedinim smetnjama gore navedenim, često udruženim sa raznim zdravstvenim problemima…
Daunov sindrom je vrlo jasan i fizički prepoznatljiv od početka života deteta sa ovim sindromom. Roditelji su svesni činjenice da je njihovo dete drugačije. Često se na to pripremaju od početka i prolaze razne edukacije. Nekada su te razlike vidljive u većoj, a nekada u manjoj meri. Deca sa Daunovim sindromom su najčešće slabijeg intelektualnog razvoja i potrebna im je dodatna podrška u svemu što uče, ali ne mora da znači. Nekada se poteškoće uočavaju samo u nekim razvojnim fazama.
Kada je u pitanju Autizam, česti su primeri da su roditelji nesvesni stanja njihovog deteta. Ponekad dete pođe u vrtić sa tri godine i još uvek nema dijagnozu. A neretko vaspitaču pripadne ta nezahvalna uloga da objasni roditelju da postoji diskontinuitet u razvoju njegovog deteta. Takođe je potrebno uputiti roditelja i dete kod stručnjaka. I ove dijagnoze se teško uspostavljaju. Ponekad prođe i više meseci.
Poremećaj pažnje i samokontrole koji su (često) urođeni.
Znanje vaspitača školovanih u poslednjih desetak godina po pitanju nabrojanih stanja su solidna. Minimum jedan semestar posvećuje se Inkluziji, kao i Mentalnom zdravlju. Pored predavanja tu su i praktične vežbe koje uključuju i posete raznim ustanovama i susretanje sa decom i odraslima koji imaju neke od navedenih dijagnoza. Mi, vaspitači smo obučeni na koji način da prihvatimo i da prilazimo deci sa s.u r.
Prvi korak koji vaspitač mora da pređe jeste prihvatanje da će te radne (ili školske) godine njegova grupa biti takva sa određenim detetom u njoj. Reč “prihvatanje vaspitača” verovatno nećete naći ni u jednoj literaturi. Ali kroz praksu se dešavaju situacije gde je vaspitaču teško da se prilagodi.
Šta prihvatanje podrazumeva?
Vaspitač nema prava da izrekne dijagnozu. Ne daje lekove. Ima prava da traži pomoć stručne službe iz svoje ustanove ukoliko se jave problemi koje ne može sam da reši.
Roditelji dece tipičnog razvoja treba da znaju osnovne informacije o detetu koje ima poteškoće. Dovoljno je da znaju koje su to poteškoće i da sa detetom kod kuće popričaju o drugaru koji je drugačiji. (Ako se deca ranije nisu susretala sa decom koja imaju određen razvojne probleme).
(Npr: ako se radi o detetu koje ima slušni aparat, objasniti detetu kod kuće kako je u redu ponašati se i razgovarati sa tim detetom)
Vaspitač svakako upućuje decu. Ali i kroz niz aktivnosti deca se upoznaju sa razvojnim teškoćama “drugara” i uče se “bontonu” prema osobama sa invaliditetom /sa teškoćama u razvoju.
Vaspitač vodi računa o obrazovanju i vaspitanju svakog deteta podjednako (koje pripada grupi), ali i o bezbednosti sve dece.
Roditelji deteta sa smetnjama u razvoju bi trebalo da:
Ovo je jedini način da se vaspitaču omogući nesmetan rad sa detetom koje ima razvojne poteškoće. Ali i jedini način da se detetu sa s.u.r. zaista pomogne.
Pravilno sprovedena inkluzija u obrazovnom sistemu zavisi od celog društva. Svi imamo odgovornost. Ne samo učitelj i vaspitač.
Osvrnuću se na školski sistem nekada, kojeg smo svi mi bili deo. Dakle, dešavalo se dok sam bila mala da sretnem osobu koja fizički izgleda drugačije (ima Daunov sindrom ili nešto drugo što je vrlo upečatljivo). Gledam i zagledam u neverici do beskonačnosti, prevazilažeći granice kulture. Možda bih i pitala mamu šta je to sa “ovom osobom”, a ona bi tiho kroz zube rekla: “Ne bulji, ima neku bolest!” Jer šta je ona znala o tome. Isto koliko i celo društvo.
Nismo se ni pitali kakva je to bolest, da li je to uopšte bolest koja se leči. Da li je to osoba koja funkcioniše normalno ili joj je potrebna pomoć i podrška. Da li ima finansijskih sredstava da se izdržava. Da li i na koji način joj ja mogu pomoći. Kako da se obratimo osobi koja ne vidi ili ne čuje.
Gradili smo predrasude o njima. Sakrivali su ih, a mi smo žmurili, praveći se da ne postoje. Takvim gestom slali smo im poruku da su nepotrebni ovom društvu. Nipodaštavali smo njihove mogućnosti, nepružajući im baš nikakvu šansu.
Zamislite da vam neko kaže “Nisi potreban ovom društvu, bezvredan si!”
Ovo je, ustvari, najviše govorilo o nama kao društvu. A takvim nas je činio obrazovni sistem koji je dozvoljavao da se deca netipičnog razvoja izopštavaju iz društva.
Inkluzija postoji tek 10 godina. I važno je da o njoj širimo svest. Važno je pružiti šansu svima, jednaku. Nikad se ne zna koliko sežu granice ove dece, i šta sutra oni mogu da postanu. Ali se zna da će pruženu šansu maksimalno iskoristiti i, verujte, biće veoma zahvalni. Vratiće vam ogromnom ljubavlju.
*NAPOMENA: Tekst je isključivo informativnog i edukativnog karaktera. Nema namenu da nekog uvredi ili povredi. Nadam se da se to oseti…
Period adaptacije dece na vrtićke uslove, na kolektiv i na vaspitače,
Saveti i preporuke…
No Banner to display
You cannot copy content of this page