Život na podu jednog deteta sam opisala u tekstu “Šta sve postiže surova mama”. Možda vam je taj tekst zaista zvučao surovo, ali priča ima i nastavak. Relja (moje dete) je dugo puzao vojnički, vukao se ručicama, a nožicama je balansirao. Delovalo je kao da će još dugo glancati mamine podove, a onda je samo odjednom guzicu odvojio od poda oko desetog meseca i puzao je vrlo brzo. Bi mi žao što nema neka trka beba u decembru, da pokažemo šta znamo.
Mesec dana do prve godinice, uspravljao se, hodao držeći se uz nameštaj (nikako za ruku) i samostalno pravio nekoliko koraka. Sada hoda dosta stabilno, ponekad zapinjući za liniju (vidljivu samo njemu) i zapitali smo se zašto ne bismo nastavili ovaj trend razvoja, kad već daje rezultate?
Iskustvo iz vrtića

U prvoj godini rada u vrtiću (u jaslicama) naučila sam da sam samo čovek, a ne supermen, i da neću uspeti da sačuvam uvek dvadesetoro dece. Samo dve vaspitačice rade u grupu od oko dvadesetoro dece. Smene se poklapaju na svega dva sata, i u tom periodu odrade se neke tehničke stvari (hranjenje, sedenje na noši, presvlačenje, priprema za spavanje….-fizički teži deo posla). U ostalih osam sati, vaspitač je sam. I za to vreme se može dogoditi da dete padne, počupa drugo dete, posvađa se oko igračke, jedan drugog ugrizu… Zatim malo plaču, zatraže utehu, zagrljaj i nastave dalje svoju igru.
Iskustvo kod kuće
Isto je i kod kuće. Možda možete češće da stignete i zaštitite svoje dete od pada i udarca, možete da pozatvarate vrata svih soba i dovedete ga tamo gde ste i vi da vam bude u vidokrugu, možete da mu ugađate tako što ćete mu dati da jede baš ono što voli umesto pripremljenog obroka koji je bojkotovao, možete svašta. Ali zašto?
Umesto ugađanja i učenja deteta da ste vi baš uvek tu, dostupni samo za njega, privrženi samo njemu, naučite vaše dete da bude strpljivo i da sačeka. Ako ne želi da pojede pripremljen obrok, do sledećeg nema jela. Umesto što mu branite da vam izlazi iz vidokruga, obezbedite prostor i pustite dete da istražuje.
Deca najbolje uče i razvijaju se kroz lično iskustvo i treba mu omogućiti da ga ima što više.
Naš primer 1:
Relja (15 meseci) još uvek ne razume da postoji opasnost. Ali ga ne štitimo sasvim. Pokušavao je da se popne na krevet. Dozvolili smo da nauči. Obzirom da je krevet dosta visok i da mu je potrebna podrška, mi mu pomognemo odižući ga taman toliko milimetara, da on u tome uspe. “Pomozi mi da to učinim sam” jeste koncept na kom se zasniva pedagogija Marije Montesori. (Pa i moja).
Potrudili smo se da ga naučimo da sa kreveta silazi sam, kad već voli da spava s nama. A sad učimo i silaženje stepenicama. Penjanje smo usavršili “četvoronoške”.
Ključno je detetu pomoći da nešto uradi, ali nikako uraditi nešto umesto njega.
Rečca NE i njena (ne)funkcionalnost
Na ovu temu sa profesorkom pedagogije imali smo sjajnu vežbu, i ja sam je zapamtila:
“Zatvori oči…. i NEMOJ DA MISLIŠ NA DEBELOG PLAVOG SLONA! Ne, ni slučajno…” Šta mislite da li postoji neko kome se u mislima nije pojavio debeli plavi slon? Moj je stajao na dve noge i imao suknjicu. Izvinite, ja sam baš prekršila zapovest.
Silno želite da vas dete posluša i sasluša. Vičete i uporno govorite “NE!” I nije vam jasno kako vam ne uspeva…
Deca su prirodno radoznala bića. Imaju potrebu da uče o novim stvarima. Vašem detetu postaje sve primamljivije to što vi njemu ne dozvoljavate. Nešto poput “zabranjenog voća”. Pogotovo ako to NE govorite i u bezveznim slučajevima (a skoro svi razlozi su baš takvi “bezvezni”) kao što je: “NE! Ne smeš dirati maminu suknju, upravo ispeglanu!” Umesto toga, dozvolite detetu da zadovolji svoju potrebu za istraživanjem…
Detetu koje je u uzrastu da razume opasnost, dovoljno je objasniti: “Nemoj trčati ovde, ima mnogo vozila, opasno je. Može se desiti…….”
Naš primer 2:
Taman nakon što je prohodao i što je počeo da “vršlja” po celoj kući, Relja je počeo da otvara fioke komode. Postoji opasnost od toga da uštine svoje prstiće, i to je sve. Ali njemu je postalo zabavno da iz komode vadi svoje stvari i baca ih na pod. Provirim, ali ne reagujem. Ako odreagujem bilo kako shvatiće da sam mu posvetila pažnju u trenutku kada je radio nešto što mi se, iskreno, ne dopada.
Rešenje:
- Možete da ignorišete. Zadovoljiće svoju znatiželju i otići;
- Možete da mu skrenete pažnju na nešto drugo (Hajde da popiješ mleko; vidi, trakoktor će se naljutiti zato što si ga ostavio tako; dođi da ti otpevam jednu pesmu…)
Stvari iz komode pospremite krišom, da dete ne vidi. Ni jednog trenutka mu ne treba pokazati da ste se zainteresovali za to što je uradio.
Ovo dečije istraživanje trajalo je nekoliko dana, a ja sam ignorisala i krišom spremala. Prstići su bili jednom uštinuti, bilo je malo suza, ali je prestao da otvara te fioke.
Rezultat: Oboje smo na dobitku: Reljina radoznalost je zadovoljena, u šta mama nije morala da uloži ni malo truda (osim što se trudila da ostane pribrana, i da uvuče svoje rogove :))
Suprotno
Da ste posvetili pažnju njegovom istraživanju vikom ili objašnjavanjem “Ne, ne smeš to da diraš, zašto si sve pobacao?” Pa se onda uzmuvali, skupljali stvari i opet slagali, dete će biti srećno jer vam je privuklo pažnju ovakvim ponašanjem i naravno, nastaviće da radi isto to. Na šta ste ga sami podstakli.
Preporuka:
Ako nije u putanju potencijalna opasnost, nema potrebe za vikom i upotrebom rečce NE! Pa šta ako padne i ako se isprlja?! Nema veze što se udario. Padnu, zaplaču, pa se još neko na njih izviče, kao da su kriva. Nije slučajno nastala uzrečica: “Od toga deca rastu”. Upotrebljavali su je još naši preci, među kojima nije bilo “kilave” dece.
Ono što je najbolje za vas i zdrav razvoj vašeg deteta je da:
- Obezbedite prostor, zapušiti utičnice, a ono što ne želite da dira, podignite van vidokruga deteta (mobilni, daljinski, hemijska sredstva….);
- Ne sputavate dete u njegovom ličnom razvoju i osamostaljivanju vikom i preteranom upotrebom rečce NE, koja svaki put kada se izgovori, gubi na snazi, povećavajući detetovu prirodnu radosznalost;
- Pomozite detetu da dođe do cilja, ali nemojte to uraditi umesto njega.
*Prilikom vaspitanja ne smemo zaboraviti da je svako dete jedinka za sebe.