Deca ulice, da li im možemo pomoći, na koji način, Šta je njihov stil života…
Deca ulice

Deca ulice, da li im možemo pomoći, na koji način, Šta je njihov stil života…
“Siroti mali hrčki” -aktuelan film iz 1973, pa onda opet aktuelan 2003. I nije jedini. Srpska kinematografija je prepuna serija i filmova koji su snimljeni “za sva vremena”. Kako to? Pa tako što se skoro ništa u našim ukorenjenim vrednostima nije promenilo.
I pored ove činjenice, nema dana da ne čujem (ili ne pročitam na društvenim mrežama) kako je nekada bilo drugačije i bolje. Kako su vremena bila bolja. Imalo se, putovalo se, družilo se, živelo se…
Pripadam onoj grupi kolega koja je najpre postala vaspitač, a zatim i roditelj. Volim da kažem da su vaspitači i školovani roditelji. Pošto sam štreber kod mene važi pravilo – prvo škola, a zatim praksa. Kako u svemu, tako je bilo i u roditeljstvu.
Kao mlad vaspitač koji još uvek sve gleda kroz literaturu, krivila sam roditelje za sve i svašta. Vikala bih, urlala, na sav glas, rekla bih: “Krivi ste!”!! Ali kao lepo vaspitana, nisam. Bar ne na takav način. Sve kulturno i fino, sa merom, birajući reči.
Mislila sam kako su deca današnjice drugačija nego mi. Krivila sam za to vreme, tehnologiju i opet roditelje. Ali činjenica je da, umesto što okrivljujemo i što sažaljevamo današnje generacije, treba da sagledamo stvari iz drugog ugla.
Pripadam generaciji “ni tamo, ni ovamo”. Devedesetih smo bili srećni ako imamo obuću koja ne propusta vodu. Igrali se jesmo. Ali prvi mobilni telefon dobila sam sa 13. Računar sa 15. I ne bih, da srednja škola nije to “nalagala”. (Vežbanje slepog kucanja je bio svakodnevni domaći zadatak). I gle čuda, nisam zakasnila. Lako sam naučila i paljenje i gašenje i ostale funkcije koje i danas najčešće koristim. Svojim roditeljima sam verovatno bila dete, sebi sam bila odrasla…
Sadašnjost se razlikuje od jučerašnjosti. I deca su drugačija. Ona danas primaju informacije na potpuno drugačiji način od nas u naše vreme. To će sa sobom povući i neke posledice. Istina. Ali ima u svemu tome i prednosti. Činim sve da sustignem tehnologiju i razmišljam kao današnji tinejdžer. Pratim i trudim se da mi ne isklizne iz ruke. Samo zato da bih sutra mogla da, kao dobar roditelj, razumem svoju decu.
Uskoro će se mnoga zanimanja ugasiti. A pojaviće se neka nova. Ko bi rekao pre 10-15 godina da će se danas uspešne firme bazirati samo na Instagram? Pa ja sam četiri godine potrošila u ekonomskoj školi, i niko mi nije spomenuo važnost interneta. A nije bilo tako davno….
Osvrnimo se samo oko toga šta se dešava u školstvu. Zar vam se ne čini da će video snimci nadmašiti profesore, nastavnike i učitelje? Zar ne mislite da će škola (fizički) postati prošlost? Umesto da se deca bude ranom zorom, hladnim zimskim jutrima, pustiće video svog nastavnika i odslušati čas. U svojoj sobi. I gle čuda, čas će biti efikasniji, jer će đak biti razbuđeniji, a nastavnik, umesto 8438.put da predaje istu lekciju, (polupospano), pun elana će je ispričati samo jednom u kameru, namontirati video i proslediti đacima. A škola? Uštedeće gas (ionako neobnovljivi izvor energije), struju, dezifekciona sredstva i toalet papir koji je oduvek problem obezbediti.
Banka postoji još samo za realizaciju kredita i za starija lica. M-benking postoji za sve ostale. Skoro ništa više ne mora da se odradi u četiri oka. Od kako sam osetila tu olakšicu plaćanja računa preko telefona, banka me nije videla. Čak me i ljuti kad mi neko traži keš i nema post terminal… E to smatram najvećom manom kućne dostave.
Ali kad smo već kod ovog primera, m-banking je neko morao da osmisli, napravi… Da izradi tu čuvenu aplikaciju. I to nije uradio bankar… Kako se zove onaj ko je to izradio? Ja ne znam. Nije li to novo zanimanje za koje nismo čuli? Ima li uopšte prevod tog zanimanja na srpskom? Možda prekvalifikovani programer?
Već i sam Facebook današnjoj deci nije toliko zanimljiv i oni ga smeštaju u juče (kažu popularni digitalci) Previše teksta za njihov ukus. Deca su danas na instagramu i nekom tamo tik-toku gde izražavaju svoj talenat. Instagram je pun fotografija što čini da mozak upije mnogo informacija za samo jedan minut.
Na društvenim mrežama ni inferiornost ne postoji. Svi su hrabriji, otvoreniji. Zato i jesu tako privlačne…
Veliki brat je postao smešan.
Pomoću google mape ulazimo i u najskuplje muzeje. Ili, tačno znamo šta nas čeka na letovanju. Nema iznenađenja i neželjenih avantura.
Znanje je danas svima dostupno. Sve što želiš da naučiš i znaš, to i možeš. Sam. Kod kuće. Toliko je jednostavno. Treba ti samo internet.
I treba internet pametno iskoristiti. Jeftin je i svima dostupan. Zašto bismo upisivali kurs jezika kad postoji besplatan kurs na YouTube koji možemo da ponovimo koliko god puta želimo…? A, B, C nivo… Pa kada se obratiš Nemcu, ne treba ti ni “ausfajz”, a kamoli sertifikat.
Tako je kako je. Prihvatimo ih i koristimo te prednosti. Sačuvajmo i neke pametne iz našeg vremena, ali prihvatimo i da će se živeti brže, učiti brže i jednostavnije i jeftinije nego pre.
To ne znači da deci treba da uvalimo telefon ili računar pre vremena. To znači da ih treba podržati u njegovom usmerenju ka nekim novim zanimanjima, nama možda nepoznatim.
Zaposlenja i radna vremena od osam sati postaće prošlost. Ne za svakog. Samo za one koji iskoriste današnje prilike. Da li to želite svom detetu? Pa naravno! U tom vrtlogu nisu samo mala deca, u njega možemo da upadnemo i mi ako želimo.
Ostaje nam još da vidimo kako napredna tehnika i tehnologija uopšte, gleda na vrtić i vaspitača.
Da li će i vrtić poprimiti neki novi oblik?
A vaspitači?
Da li će postati dragoceniji nego ikad ili potpuno bespotrebni?
“Živelo se bolje, bila su neka srećnija vremena…” Sa setom govori baka 60+ svom unuku 15+ putem viber aplikacije instalirane na apple uređaju, dok joj masažer najnovije tehnologije masira tabane, a sa smartTV-a, putem live streema, se čuje hor bečkih dečaka. (Prenos uživo)
Posle će samo pljesnuti dlanom o dlan i iz svog kreveta isključiti svetlo…
I za kraj, šta je promenilo moje mišljenje? Mišljenje mladog vaspitača sa početka priče? Popularni digitalci snimaju sjajne emisije na YouTube, preporučujem da pogledate podkast “Stepenicama uspeha”, sve emisije su dobre.
Malo ljudi (roditelja) zna da osim državnog ispita koji moramo da položimo, mi vaspitači prolazimo i kroz razgovor, jedan na jedan: vaspitač – psiholog pre (svakog) zaposlenja.
Pre klasičnog razgovora radi se test ličnosti, IQ test i test govornih sposobnosti, a zatim se razgovara sa psihologom o rezultatima.
Prvi put kada sam obavljala ovu, za mnoge vaspitače, rutinsku stvar, imala sam tremu. Ali se ispostavilo da je bila uzalud. Psiholog (ica) je bila stvarno vrlo ljubazna, rezultati su me oduševili i rekli o meni i ono što nisam ni znala da posedujem, a bila je voljna i da mi da neke savete.
Jedan od tih saveta, a na osnovu rezultata iq testa, psiholog kaže da upišem još neki fakultet ili da nastavim dalje neformalno obrazovanje. Čak možda i da ostanem u struci ali da napredujem što više mogu.
Drugi put kad sam bila, ja sam spremila jedno pitanje za nju. A ono glasi: “Da li je normalno da imam toliko interesovanja, i da me nakon ‘površnog’ informisanja o datoj oblasti, želja za tim prođe?”
Da, to je ustvari normalno. Zašto ne bismo izvukli maksimum od sebe ili od naše dece, ako je to moguće. Zašto medicinska sestra ne bi imala dara za slikanje, i zašto se pisac ne bi oprobao u reiki terapiji, ako ga to privlači. Možda bi vaše dete mogao da zanimao klavir, ali u isto vreme i gimnastika….?
Mene je sa radom u vrtiću počelo da zanima šivenje. Odjednom sam osetila potrebu da kreiram i šijem haljine i suknje. Počela sam da ze raspitujem o kursu, nabavila sam i mašinu za šivenje, ali usled selidbe, to je nekako moralo malo da sačeka. I krečenje je podrazumevalo da se sve raskloni, pa je moja mašina završila u šupi, odjednom se do nje više nije moglo doći, a kada se više nije ni videla jer je bila zatrpana, moje interesovanje je opalo. Iz tog interesovanja ostalo mi je nekoliko BURDA časopisa, krojački metar i nešto konca, a jedna sjajna ideja čučnula je u zapećak. Po principu: “Daleko od očiju, daleko od srca.”
Posle jako kratkog vremena, a usled pravljenja Instagram profila (da, ja sam ga otkrila tek 2017) odjednom mi se ušunjalo sasvim novo interesovanje. Joga. Međutim, ne znam ništa o tome, samo vidim kako mi se plasiraju sjajne fotografije raznih jogija i jogina i poželeh da radim isto. Ali, ja volim temeljno da izučavan. S tim da, kada to radite potpuno sami, ne znate ni šta je to što treba da znate. Počasti mene muž za rođendan sa: “Kupi ono što želiš.” I reših da kupim knjigu o jogi. Osim što sam je čitala bez daha, počinjem i da vežbam. I tako, savladam ja neke osnovne pokrete. Teglila sam se i usput i ozbiljnije trenirala (kardio) i tragala za što većim brojem informacija. Htela sam da napravim pokrete, slikam ih, i budem faca 😁 Ali mi je i sama vežba prijala. Potom sam zatrudnela, i prestala.
Moje interesovanje se preokreće ka bebi. Odjednom mislim samo na to kako ću postati mama i više me ne zanima mnogo joga. Od moje joge je ostalo dosta instagram profila koje pratim, knjiga-naravno i “5 Tibetanaca” koje sam radila još do rasta stomaka.
Rodila se beba, i osim bavljenja bebom, ono što me je tada zanimalo je KAKO DA SMRŠAM. Vrlo brzo sam otkrila Hrono ishranu. Naučila sam da pripremam hranu, da se pravilnije hranim, skinula sam 5kg za mesec dana i onda, nekako stala. Jer moj cilj i jeste bio smršati. (Mogla sam još 5kg dole… al’ ajde)
Pišem kritike, pišem za svoju dušu, pišem činjenice, dešavanja, najčešće pišem kad se ne osećam dobro, pa na papir stavim razloge, olakšam dušu i tako posle skoro 20 godina, mogu slobodno da kažem da je to nešto što me je uvek držalo i čemu sam se rado vraćala. Pišem od svoje dvanaeste godine i ponosna sam vlasnica desetine svesaka ispisanih ljubavnih jada i problema, takozvanih dnevnika.
Odatle uvežbanost za organizovanje teksta na papiru, za razmišljanje o napisanom, i naravno, odatle i gramatička pismenost. Prvo sam samo pisala, posle sam počela i da čitam intenzivnije i mimo lektira. I uvek sam pisala kao da će to neko da pročita. Čitko, i pravopisno tačno. Rukopisi ispisani mojom rukom su mi pomogli da upoznam sebe, da olakšam sebi neke situacije, i da pojedine lakše razumem. Zapisujući neke činjenice, osvežavam mozak, dajem mu prostor za nove stvari i iskustva, a na zapise se vraćam po potrebi. Postoje stvari koje sam samo želela da zapišem jer nisam želela da taj podatak bude zaboravljen. (Npr: iskustvo sa Državnog ispita, iskustvo sa nekog seminara, iskustvo u trudnickim danima…)
I znate šta, otuda ideja i da počnem da pišem blog. Verujem da su mnogima od vas koji ga čitate, moji tekstovi bili korisni. Pojedini su preuzimani za veće portale, a sa pojedincima sam ostvarila lepu saradnju i pronašla gro vas istomišljenika, ili, uopšte, osoba za diskusiju.
Nova trudnoća odvojila me od vrtića na još godinu dana, ali od pisanja neće. I možda ću vas uskratiti za neka nova iskustva, ali za znanje nikako neću, obećavam.
“Pa to je sjajno! Nema veze, koliko vas drži interesovanje ka nečemu! Bitno je da ih imate. Važno je da istražite one segmente u životu koji vas zanimaju. Jednom će biti korisni ili će vam ostaviti lepu uspomenu i iskustvo…”
Zato smatram da decu možete usmeriti ka nekoj profesiji ali ako zaista uvidite da dete za to ima dara i talenta. Biće srećni samo ako rade ono što vole. Još ako je taj posao nešto što će im obezbediti egzistenciju, onda je to prava stvar. Uostalom, psiholog vam je uvek dostupan u obrazovnim institucijama…
Ne zaboravite
Pomoći detetu da odabere profesiju, nije isto što i direktno uticati na njegovu odluku.
Dozvolite detetu (ali i sebi) da se oproba u čemu želi i da nauči sve što ga interesuje. Tako postaju svestraniji i kasnije u životu lakše biraju profesiju.
Da bi dete briljiralo u jednoj ili čak više profesija, ono mora da isproba više različitih hobija… Za ovo je i mene psiholog ohrabrio
Kao dete trenirala sam košarku i stoni tenis. Išla sam na časove plesa, i na privatne časove sviranja i pevanja. Jedno polu-godište učila sam manekenski hod, mnogo sam crtala, slikala i pravila svašta od raznih materijala. Sviranje i pevanje mi je tokom studiranja dobro došlo jer nisam počinjala ispočetka. Crtam i danas kada mi vreme dozvoli. Sportovi su me razvijali, ples i manekenstvo me je učilo bontonskim manirima, a pisanje… Tu sam-gde sam.
A šta je to na čemu sada radim, šta me zanima i šta istražujem… Otkriću vam kada malo dublje zađem u tematiku samog interesovanja. Tu će biti potreban i malo ozbiljniji novčani ulog, ali mislim da vredi…
Prošlo je tačno pola godine od kako sam skupila hrabrosti da otvoreno govorim o sebi i svojoj profesiji, da pišem o vaspitanju, o poslu vaspitača i o izazovima sa kojima se susrećem u poslu ali i u roditeljstvu.
*Najčešće ste otvorili post pod nazivom “Portfolio” Iako je napisan među prvima i dalje je živ i svakodnevno se čita. Ima dosta pregleda i dosta “sejvova” na Instagramu, što me raduje.
*Još jedna praktična stvar koja je dala dobre komentare je post “Kutići u vrtiću” u kojem sam pisala na koji način smo zajednički odabrali kutkove koje ćemo zadžati u našoj sobi i kako smo izglasali neke nove predloge.
*Postovi “Selo ili grad 1” i “Selo ili grad 2” su napisani među prvima i njima se baš ponosim.
Post: “Godine uzleta (ili pad kao sa kruške) u roditeljstvu” je za 24 sata pročitalo vas oko 4000, što je za mene ogroman uspeh. A komentari koje ste ostavljali na facebooku su bili i više nego pozitivni. Nekako smo se u tom tekstu svi iz ove profesije pronašli.
Na sajtu još možete videti “Kako sam postala vaspitačica” i “Visoka škola koja inspiriše” da biste saznali koju sam školu završila.
I mic po mic, napisala sam više od 30 postova koji se svakodnevno čitaju.
Instagram i Facebook profil je mesto na kojem ćete me, ako me zapratite, upoznati malo bolje, jer se u mom feed-u vidi da sam i roditelj, trenutno i trudnica, i supruga i ljubitelj svega i svačega…
U početku, podršku sam dobila od mojih dragih koleginica, drugarica i poznanika. Pohvaljena sam od strane mama, kolega iz moje ustanove, kolega s kojima sam studirala, ali i od još nekih lokalnih, kulturnih ustanova. Ja sam stidljivo pričala o tome, i to samo ako me neko o sajtu nešto pita.
Ubrzo su mi se ovde pridružile i kolege koje ne poznajem lično, logopedi i pedagozi iz bližeg i daljeg okruženja, nastavnici, profesori, roditelji.
Delili ste nesebično moje objave, prepoznavajući vrednost u njima, kao nešto što treba da stigne do šire javnosti.
Posle samo tri meseca, jedan od mojih tekstova našao se na velikom portalu kao što je Detinjarije. Ubrzo, jedan od tekstova našao je svoje mesto među čitalačkom publikom portala Zelena učionica; a divnu saradnju ostvarila sam sa makedonskim portalom deca.mk nakon što su za svoj portal preveli jedan od mojih postova.
Javno sam im se zahvalila što su prepoznali vrednost u mom tekstu, a oni su me zamolili za intervju koji je za vreme korona-izolacije odrađen online putem, a na srpskom ga možete pročitati pod naslovom “Korona u srpskoj prosveti”.Takođe, ekipa magic beauty me je kontaktirala sa pitanjima, i moji odgovori su se ubrzo našli na njihovom lifestile blogu.
Mnoge od vas upoznala sam putem chata. Rado ste mi pisali, pitali, i odgovarali na moje mini ankete putem storija na instagramu. Veoma mi znači i kad vidim da sam i na instagramu i na facebooku prešla 1000 pratilaca, jer mi se tako čini da sam na dobrom putu.
Lutala sam na početku bez cilja i kompasa. I kada bi me neko pitao, nisam imala pojma šta ustvari radim. Moram da vam kažem da sam sebe videla u početku kao neko ko je imao stravičnu potrebu da svoje monologe istera iz glave. Želela sam da konačno nešto radim. Želela sam silovito da se vratim profesiji, a kako sam bila na porodiljskom, nisam to mogla fizički. Blog je prvo postao moj izduvni ventil. Zatim sam se prisećala nekih sitnih ideja tokom mog rada koje su meni bile od koristi, pa sam želela da podelim to sa vama. Ubrzo sam osetila mogućnost i da nekome mojim tekstvima pomognem (npr “Kako sam postala vaspitačica” je tekst od koristi svakom srednjoškolcu). A Instagram mi je pružio mogućnost da sve to još kreativnije upakujem u sjajnu priču.
Taman kada sam počela da osećam ta krila na leđima, ostadoh u drugom stanju, ponovo. ALI, Blog i drugo stanje će se spojiti u jednom novom podnaslovu koji spremam za vas, a zvaće se “Izazovi roditeljstva”. Tako da, nigde se ja ne povlačim, i dalje ostajem tu gde jesam. Na istom putu, ali proširenom. Dopašće vam se…
Hvala vam svima od srca. Do neba. Nastavite da mi pišete, nastavite da me pratite i podržavate, i svakako, šaljite mi vaše komentare, kritike i pohvale, jer tako znam da ste uz mene.
A ja ću nastaviti da budem jedna od vas, da nas VASPITAČE predstavljam na najbolji mogući način. Onako kako umem. Slovima, pričom i kreaticnošću…
Biti vaspitač znači voditi računa o celokupnom razvoju deteta, a to podrazumeva i zdravlje i ishranu…
Pre nekoliko dana, m.m.i ja posle ručka uzimamo po sladoled na štapiću i navalimo…. Kad eto ti Relje. Pokazuje prstićima, komunicira na svoj način, a mi zaključujemo: “Želi da proba.” Iako nikad pre nije jeo sladoled, čak ni čokolade mu još uvek ne dajemo, on je ispred nas, trepće okicama i čeka. Lepa je i čokolada, fin je i sladoled. Stoga sam došla na ideju da napravim domaći.
Recept:
Banane i jagode iseckati i zamrznuti preko noći, preliti mlakim mlekom, dodati vanilu i smiriti… mmmm
Možete poslužiti i odmah jer je mek i kremast.
Osim što je poslastica, može biti i prava užina za dete.
I nama, odraslima je bolje opredeliti se za nešto ovako zdravo 😁👍
Video pogledajte na mom YouTube kanalu ili na Instagram i facebook profilu.
No Banner to display
You cannot copy content of this page